Shizofrenija

Shizofrenija - skupina kroničnih psihotičnih duševnih poremećaja

Naziv "shizofrenija" ima korijen u grčkim riječima "shizo" - cijepam, i "fren" - duša ili razum, tako da izvorno shizofrenija znači rascjep duše ili razuma. Shizofrenija označava skupinu kroničnih psihotičnih duševnih poremećaja koji se očituju iskrivljenim doživljajem realiteta, gubitkom veze sa stvarnošću i povlačenjem u svoj autistični svijet, ili svijet bizarnih fantazija. Shizofrenija može imati simptome dezorganizacije ponašanja i ličnosti kada bolesnik osjeća da je netko drugi, neka druga osoba ili čak životinja. Shizofrenija dovodi u većoj ili manjoj mjeri do oštećenja socijalnog, radnog i obiteljskog funkcioniranja. Dolazi do poremećaja važnih psihičkih funkcija kao što su mišljenje (postojanje sumanutih ideja i disocirano mišljenje), opažanje (postojanje iluzija i halucinacija) i pokazivanje emocija (afektivna neadekvatnost). Neliječenjem i progresijom bolesti može doći do osiromašenja, pustošenja i općeg propadanja ličnosti.

Shizofrenija kroz povijest

Naziv shizofrenija potječe od Eugena Bleulera koji ga je prvi puta upotrijebio 1911. godine za bolest koja je do tada bila poznata pod imenom dementia praecox (preuranjena demencija). Taj naziv pak datira od 1851.g. kada je Morel zapazio poremećaj koji započinje vrlo rano, još u adolescenciji, a dovodi do intelektualnog propadanja. E. Hecker 1871.g. pod nazivom hebephrenia opisuje sindrom intelektualnog propadanja u mladih osoba s fazama promjenjivog raspoloženja. 1984.g. Kahlbaum opisuje katatoniju, a Emil Kraepelin 1896.g. uočava različite kliničke slike iste bolesti (katatona, hebefrena i paranoidna dementia praecox).

Rizik od pojave bolesti

Generalno se može reći da je rizik obolijevanja od shizofrenog poremećaja tijekom života oko 0,4 do 1 posto. Prevladava mišljenje da je učestalost shizofrenije gotovo jednaka u svim krajevima svijeta, no postoje i tvrdnje kako incidencija te bolesti varira od jedne do druge kulture. Na primjer, u sjevernim dijelovima Švedske i Irske opisana je veća pojavnost shizofrenije od drugih dijelova Evrope. Kod nas je svojedobno uočena veća pojavnost shizofrenije u Istri i Hrvatskom primorju u usporedbi s drugim dijelovima Hrvatske, no kasnija istraživanja to nisu potvrdila. U razvijenim zemljama Zapada nema spolnih razlika u učestalosti shizofrenije, ali se bolest ranije javlja u muškaraca, nego u žena. U zemljama u razvoju opisana je i po nekoliko puta veća učestalost shizofrenije u muškaraca, nego u žena. U industrijaliziranim zemljama navodi se veća učestalost shizofrenije među osobama nižeg socioekonomskog statusa, kao što je i veća prevalencija u imigranata u usporedbi s općom populacijom.

Zašto nastaje shizofrenija?

Nitko još ne zna točnim uzrok nastanka shizofrenije. Općenito se zna da u nastanku bolesti igraju ulogu biološka genetska predispozicija i predisponirajući psihosocijalni čimbenici. Povećana učestalost shizofrenije u nekim obiteljima nedvojbeno govori u prilog utjecaja genetskih čimbenika u nastanku bolesti. Rizik obolijevanja značajno je veći za osobe čiji bliski srodnici već boluju ili su bolovali od shizofrenije. Veća blizina srodstva sa shizofrenim bolesnikom uvijek znači i veći rizik od obolijevanje od shizofrenije. Prema istraživačima nastanak shizofrenije se tumači kao posljedica kombiniranog djelovanja više gena u interakciji s okolinskim čimbenicima. Kao predisponirajuće čimbenike navode se još i porođajne komplikacije, virusne infekcije, poremećaje u prehrani, te stres i psihotrauma. Brojna istraživanja dovode u vezu nastanak shizofrenije s poremećajima u razvoju središnjeg živčanog sustava, s neurodegenerativnim i demijelinizirajućim procesima u mozgu, s mikrotraumama mozga, s metaboličkim i autoimunim poremećajima, kao i s poremećajima u funkciji različitih neurotransmitora i njihovih receptora. Postoje i brojne psihološke teorije nastanka shizofrenije poput Freudove libidinozne teorije shizofrenije, Mahlerove teorije ranih objektnih odnosa, Jungovog teorijskog modela, gestalta, Adlerove individualne psihologije, i mnoge druge.

Specifični simptomi shizofrenije

Postojanje sumanutih ideja (to su nelogične, nerealne i čudne ideje koje se ne mogu korigirati uvjeravanjem i predočavanjem činjenica) koje mogu biti ideje veličine, paranoidne, erotske, religiozne i mistične, hipohondrijske sumanutosti. Simptomi prvog reda po Schneideru su ozvučenost vlastitih misli, slušne halucinacije u obliku dijaloga, komentara ili naređivanja; opipne halucinacije; osjećaj oduzimanja, nametanja i kontroliranja misli, volje i/ili nagona. Slijede simptomi povlačenja iz stvarnosti, dezorganizirano ponašanje, psihomotorna uzbuđenost, gestikuliranje, stereotipne radnje, ambivalencija, nemogućnost doživljavanje ugode, slabljenje životne motivacije, ispraznost, siromaštvo govora, bezizražajnost lica i govora, autodestruktivno i agresivno ponašanje, tjeskoba, depresija, seksualne disfunkcije. Simptomi shizofrenije, osobito sumanute ideje i slušne halucinacije,  moraju trajati najmanje mjesec dana da bi se postavila takva dijagnoza. Obzirom na kliničku sliku bolesnika sa shizofrenijom, postoji paranoidna shizofrenija u kojoj su dominantne sumanute ideje proganjanja; hebefrena shizofrenija u kojoj dominira ponašanje koje je besciljno, nesvrsishodno ili dezorganizirano uz afektivnu tupost, te nepovezan govor; katatona shizofrenija kojoj je svojstveno motorička nepokretnost (stupor) ili pak ekstremna aktivnost, neobične kretnje, negativizam i mutizam; nediferencirana shizofrenija; post-shizofrena depresija; rezidualna shizofrenija; shizofreniformni poremećaj koji je nalik na shizofreniju, ali nije shizofrenija i ima bolju prognozu. No, u praksi se najčešće radi o miješanim kliničkim slikama i nije uvijek lako odmah odrediti tip shizofrenije.

Lječenje shizofrenije

Psihofarmakoterapija (liječenje psihijatrijskim lijekovima) predstavlja okosnicu liječenja shizofrenije, no nužna je i primjena različitih psihoterapijskih i socioterapijskih tehnika, psihoedukacija bolesnika i njegove obitelji, psihoterapija obitelji, bihevioralna terapija i dr. Svrha liječenja ne sastoji se samo u suzbijanju simptoma shizofrenije, već u zaustavljanju shizofrenog procesa, otklanjanju uzroka koji mogu dovesti do povrata bolesti, prevenciji suicidalnog i autodestruktivnog ponašanja, što kvalitetnijoj reintegraciji bolesnika u zajednicu, omogućavanju njegova daljnjeg psihosocijalnog razvoja i što bolje kvalitete življenja.

Lijekovi za liječenje shizofrenije

Shizofrenija se liječi primarno antispihoticima-lijekovima protiv psihoze, uz dodavanje anksiolitika (lijekovi protiv tjeskobe i straha), antidepresiva, stabilizatora raspoloženja i drugih ovisno o vodećim simptomima. Liječenje treba započeti što ranije s antispihoticima što bolje podnošljivosti, te s onima koji pokrivaju što veći broj kliničkih simptoma. Što je dulje vrijeme bolesnik bio psihotičan prije početka liječenja to će biti potrebno dulje vrijeme da se postigne ublažavanje simptoma i povlačenje bolesti. Stupanj remisije (povlačenja simptoma bolesti) je također veći ako je vrijeme trajanja bolesti prije početka liječenja kraće.

U akutnoj fazi liječenja kada često postoji psihomotorni nemir, jaka tjeskoba, strahovi, intenzivne halucinacije, treba započeti liječenje intramuskularnim injekcijama antipsihotika koje će se višekratno ponavljati tijekom dana, prvih nekoliko dana, zbog potrebe za što bržim smirenjem bolesnika. Najčešće se daju haloperidol, promazin i diazepam. Po smirenju akutne faze bolesti, uobičajeno je potom uvoditi antipsihotike tzv. treće generacije, a to su risperidon, olanzapin, kvetiapin, ziprasidon, i drugi. Moderni antipsihotici predstavljaju vidan napredak u liječenju shizofrenije zbog bolje podnošljivosti kako u početnoj fazi bolesti, tako i u prevenciji povrata bolesti, omogućuju veću kvalitetu življenja, jednostavno se doziraju, bolesnici imaju veći stupanj oporavka, imaju manju stopu povrata bolesti i doprinose boljoj dugoročnoj prognozi bolesti. Liječenje shizofrenije je najčešće doživotno, te stoga i lijekovi koji se upotrebljavaju moraju biti što učinkovitiji, sa što manje nuspojava i rizika po bolesnika, jer o tome tada posredno ovisi i suradnja bolesnika u uzimanju lijekova.