Može li se demencija liječiti?

Demencija i život

Iako starenjem prirodno dolazi do sporije obrade informacija, kod nekih se osoba razvijaju značajnija oštećenja pamćenja i drugih kognitivnih funkcija koje ne bismo očekivali s obzirom na dob. Tada govorimo o demenciji.

Najčešće zablude koje prate demenciju su da je demencija dio normalnog starenja, da je to sinonim za zaboravljivost, a jednom kada se dijagnosticira ne može se više ništa učiniti. Takvo shvaćanje demencije često dovodi do toga da su oboljeli prepušteni sami sebi ili članovima obitelji koji su nedostatni u njihovom zbrinjavanju i doživljavaju veliki stres.

Iako je većina demencija neizlječiva, ranom dijagnostikom te nizom farmakoloških i nefarmakoloških postupaka moguće je usporiti napredovanje same bolesti, ublažiti simptome, poboljšati kvalitetu života oboljelih, produžiti vrijeme neovisnosti i smanjiti osobnu i obiteljsku patnju.

Kako prepoznati osobu s demencijom

Na demenciju valja pomisliti kada se osoba teže prisjeća nedavnih dogovora ili događaja, izgubi se na poznatoj ruti, teže pronalazi riječi u govoru ili radi pogreške u govoru i pisanju, ima teškoće s upotrebom jednostavnih alata ili s usklađivanjem odjeće s tijelom, gubi stvari po kući, umanjuje sigurnosne rizike ili slabije razumije i rješava složene zadatke.

Vrlo često tu su i promjene osobnosti i ponašanja, kao što su nekarakteristične promjene raspoloženja, bezvoljnost, smanjeni interes za društvo i ranije voljene aktivnosti, kompulzivno ponašanje i uznemirenost (agitacija) – bihevioralni i psihički simptomi u demenciji (BPSD) zbog kojih takve osobe najčešće ulaze u psihijatrijsku skrb.

Zbog čega dolazi do demencije

Kod akutnog nastupa kognitivnog deficita valja pomisliti na moguće akutne tjelesne uzroke (moždani udar, sepsa, trauma glave), a kod demencija sporijeg tijeka pomišljamo na metaboličke uzroke, degenerativna stanja te cerebrovaskularnu bolest (vaskularna demencija). Potencijalno reverzibilna stanja mogu se liječiti nadoknadom vitamina, hormona, liječenjem infekcije ili traume.

Dijagnoza se najčešće postavlja nakon razgovora s bolesnikom i obitelji, pregleda neurologa i/ili psihijatra, kognitivnih testova i procjene tjelesnog stanja – laboratorijske pretrage (hormoni štitnjače, folna kiselina, vitamin B12, jetreni enzimi), strukturni prikazi mozga (magnetna rezonancija i MSCT mozga), amiloidno snimanje, likvorski biomarkeri i genetički markeri.

Može li se demencija liječiti?

Termin demencija najčešće je rezerviran za neurodegenerativna stanja u kojima dolazi do sporog, nepovratnog propadanja intelektualnih funkcija.

Većinu demencija za sada ne možemo izliječiti no dostupno nam je nekoliko lijekova i niz drugih intervencija koji mogu dovesti do djelomičnog oporavka kognitivnih funkcija, usporiti daljnje propadanje moždanih stanica te umanjiti psihičke simptome.

Pristup oboljelom ovisi o više faktora – o uzroku, uznapredovalosti demencije, kombinaciji simptoma, te uvjetima života. U svakom stadiju bolesti postoje načini kojima se može aktivno liječiti i poboljšati kvaliteta života oboljelog.

Liječenje kognitivnih simptoma u demenciji

Prema aktualnom algoritmu farmakološkog liječenja kognitivnih simptoma u Alzheimerovoj bolesti prvi izbor u liječenju blagog do umjerenog oblika je inhibitor acetilkolinesteraze, a za liječenje uznapredovalog oblika prvi izbor je blokator NMDA receptora. U slučaju slabijeg odgovora na primarnu terapiju preporuča se njihova kombinirana primjena.

To se odnosi i na bolesnike s mješovitim tipovima demencije (vaskularna i Alzheimerova demencija), a uvidjelo se da skupina antidementiva u koju spadaju inhibitori acetilkolinesteraze može koristiti i osobama oboljelim od Parkinsonove bolesti i Lewy-body-demencije.

Osim lijekova, mogu se primijeniti specifični zadaci za vježbanje pamćenja, pažnje i rješavanja problema (kognitivni trening) i reminiscencija – poticanje prisjećanja. Pri tome sva osjetila (vid, sluh, okus, miris i zvuk) mogu poslužiti oboljelima da se prisjete ljudi, mjesta i događaja iz svojeg života.

Liječenje bihevioralnih i psihičkih simptoma u demenciji

U rješavanju BPSD-a sve je veći fokus na prepoznavanju i zbrinjavanju nezadovoljenih potreba oboljelog. Naime uvidjelo se da iza simptoma verbalne agresije i uznemirenosti najčešće stoji visoka razina nezadovoljenih potreba kao što je potreba za socijalnim kontaktom (usamljenost, dosada), potreba za smislenom aktivnošću i neugoda/bol. Tako prepoznavanje tih potreba postaje osnova ciljanih intervencija uz poštivanje bolesnikovih ranijih rutina, osobnih uvjerenja i interesa.

Najnovija preporuka je da se uz antidementive i adekvatnu terapiju boli prvo pokuša sa što više nefarmakoloških, bihevioralnih intervencija.

Okidači uznemirenosti mogu biti i promjene u okolini – od svakodnevnih aktivnosti kao što je kupanje do velikih promjena u smislu promjena njegovatelja, selidbe i putovanja. Uvijek pomažu strategije pojednostavljenja okoline oboljelog kao što je osiguranje predvidivih ciklusa spavanja – izbjegavanje drijemanja, dostupnost vizualnih i slušnih pomagala, postavljanje sata i kalendara u sobi, redoviti kontakti s obitelji.

Radno-okupacijska terapija demencije

Radno-okupacijska terapija usmjerena je na poboljšanje sposobnosti korištenja predmeta za svakodnevnu uporabu na svrsishodan način, poticanje pisanja i čitanja i razgovaranja, bavljenje hobijima, kreativne aktivnosti (likovne, muzičke i literarne), igranje društvenih igara. Tako se održava samostalnost i odgađa smještaj u ustanovu.

Kreativne metode kao što su likovna terapija, glazbena terapija, terapija plesom i pokretom, reminiscencija i biblioterapija imaju potencijal da zaobilaze nedostatke i naglašavaju sposobnosti i vještine oboljele osobe, a prikladne su i za članove obitelji. Njihovo korištenje smanjuje probleme u ponašanju, olakšava i produbljuje komunikaciju i povećava samopoštovanje.

Nadalje, redovita fizička aktivnost, liječenje dodirom i svjetlom, glazbena terapija i aromaterapija pomažu uspostaviti ciklus budnosti i sna, dok terapija uz pomoć životinja smanjuje anksioznost i poboljšava raspoloženje.

Novije istraživana metoda je i terapija lutkama ('doll therapy') kod osoba sa stereotipnim ponašanjem i uznemirenošću. Ideja te metode ide iz tumačenja da su navedeni simptomi odraz nezadovoljenih potreba za emocionalnim odnosom i na ovaj način moguće ih je modificirati u konstruktivnije, brižnije ponašanje.

Lijekovi za liječenje bihevioralnih i psihičkih simptoma u demenciji

U slučaju nedostatnosti nefarmakoloških metoda u liječenju BPSD-a, pristupa se lijekovima iz skupine antidepresiva, anksiolitika i antipsihotika. Za sniženo raspoloženje uvode se antidepresivi, za uznemirenost anksiolitici, a za nesuradljivost, agresiju i halucinacije koriste se antipsihotici.

U slučaju slabijeg odgovora moguća je kombinacija i s antikonvulzivima – stabilizatorima raspoloženja. Najbolji rezultati uvijek se postižu u kombinaciji s nefarmakološkim metodama.

U slučaju da nema reakcije niti na jedan lijek razmatraju se drugi medicinski postupci. Elektrokonvulzivna terapija (EKT) se pokazala relativno sigurnom i efektivnom, a transkranijska magnetna stimulacija (TMS) može poslužiti kao dijagnostički biomarker funkcionalnosti moždane kore i terapijski medij.

Palijativno liječenje uznapredovale demencije

Najteži stadij bolesti donosi nemogućnost komunikacije s okolinom, neprepoznavanje bliskih osoba, otežano gutanje, slabiju pokretnost, inkontinenciju i sklonost infekcijama. Palijativna skrb je aktivna i cjelovita briga za osobu čija bolest više ne reagira na kurativno liječenje, s prioritetom smanjenja nelagode i poboljšanja kvalitete života neizlječivog bolesnika.

Veliki dio neuspjeha u pronalaženju novih lijekova leži u činjenici da se oboljeli javljaju u kasnim fazama. To je i glavni razlog zbog čega je nužno što ranije, čim se primijete smetnje pamćenja ili neki drugi simptomi, provesti ciljane preglede koji ukazuju na potencijalno izlječive uzroke propadanja spoznajnih funkcija.

Bolje spriječiti nego liječiti

Brojna su istraživanja koja pokušavaju otkriti kako način života može utjecati na razvoj bolesti i smanjiti promjene na mozgu. Najčešće se govori o poboljšanju kardiovaskularnih parametara (kontrola krvnog tlaka i dijabetesa, tjelesna aktivnost, kontrola tjelesne težine, izbjegavanje konzumacije alkohola i duhanskih proizvoda) i zdravoj prehrani, no pokazalo se da veliko značenje ima i niz drugih svakodnevnih faktora kao što su održavanje sluha (upotreba slušnih pomagala), liječenje depresije, održavanje društvenog kontakta i cjeloživotno obrazovanje.

Veća aktivnost u srednjim godinama rezultira i boljom spoznajom u kasnijoj dobi – neovisno o razini obrazovanja ili građi mozga. Potiče se čitanje, igranje društvenih igara, društveni izleti, putovanja, sviranje glazbe i umjetnost.