Demencija uzrokuje značajan pad u intelektualnom funkcioniranju, ali i narušava svakodnevne životne aktivnosti kao što su odijevanje, pranje, uzimanje hrane, održavanje osobne higijene, a osobito fiziološke aktivnosti poput mokrenja i stolice. Pad intelektualnog funkcioniranja vrlo je individualan te ponajprije ovisi o bolesnikovu socio-kulturnom miljeu.
Kod dijagnosticiranja demencije uvijek treba obratiti pažnju na pad sposobnosti mišljenja i pamćenja koje neposredno dovode do narušavanja aktivnosti svakodnevnog života. Kod demencije je karakteristično da je pamćenje oštećeno pri usvajanju, pohranjivanju i reprodukciji novih informacija, a sadržaji koji su poznati od ranije također se mogu izgubiti pogotovo u kasnijim stadijima bolesti. Demencija nije samo poremećaj memorije, već postoje oštećenja mišljenja, sposobnost rasuđivanja te smanjenje stvaranja novih misli i ideja.
Na jedan drugi način može se reći da demencija nastaje zbog poremećaja u neuronskim krugovima te uslijed ukupnog gubitka neurona u specifičnim područjima mozga. Zbog toga dolazi do socijalne disfunkcionalnosti bolesnika uz psihijatrijski i neurološki aspekt koji slijedi pojavu depresije, povlačenje u sebe, halucinacija, deluzija, agitacije, nemira, nesanice i drugog. Nažalost, tijek demencije je progresivan. Demencije možemo grubo podijeliti prema anatomskom položaju oštećenja u mozgu na kortikale i subkortikalne, tj. one koje su na području kore velikog mozga i ispod kore.
Kortikalne demencije dovode do gubitka kortikalnih funkcija (afazija – gubitak ili poremećaj govora, apraksija – nemogućnost izvođenja smislenih radnji i agnozija – gubitak sposobnosti raspoznavanja) uz gubitak pamćenja (amnezija) te do poremećaja izvršnih funkcija (planiranje organiziranje, prosuđivanje). Najznačajnija kortikalna degenerativna demencija je demencija u Alzheimerovoj bolesti.
Subkortikalne demencije dovode do usporavanja mentalnih procesa i razmišljanja, slabog planiranja i procjena te do oštećenja proceduralnog pamćenja. Za subkortikalne demencije karakteristično je da nastaju kao dio kliničke slike neke druge neurološke bolesti kao što su demencija u Huntingtonovoj i Parkinsonovoj bolesti, progresivnoj supranuklearnoj paralizi, multiploj sustavnoj atrofiji, Creutzfeld-Jakobovoj bolesti i multiploj sklerozi.
Postoje još i miješane demencije, dakle one koje obuhvaćaju oštećenja u korteksu i subkortikalnim područjima mozga; to su demencije s Lewijevim tjelešcima i kortikobazalna degeneracija. Sama podjela na kortikalne i subkortikalne demencije moguća je u početnim stadijima bolesti jer napredovanjem bolesti dolazi do različtitih kombinacija kortikalnih i subkortikalnih simptoma. Treba još spomenuti vaskularnu demenciju koja se javlja kao posljedica cerebrovaskularnih bolesti, odnosno nakon većeg ishemijskog ili hemoragijskog moždanog udara.
U kliničkoj praksi služimo se podjelama prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti sa pripadajućim šiframa i znakovljem, koji su opisani u poglavljima koje se tiču psihijatrijskih i neuroloških oboljenja. Ukratko, u daljnjem tekstu osvrnut ćemo se na pojedine demencije.
Demencija u Alzheimerovoj bolesti može se razlikovati s obzirom na početak bolesti, pa tako imamo demenciju u Alzheimerovoj bolesti s ranim i kasnim početkom. Demencija u Alzheimerovoj bolesti s ranim početkom počinje prije 65. godine života i karakterizira je brza deterioracija s izraženim višestrukim poremećajima viših kortikalnih funkcija. Dakle, afazija, agrafija (nemogućnost pisanja), aleksija (nemogućnost čitanja) i apraksija pojavljuju se rano, to jest na početku same bolesti. Kod demencije u Alzeheimerovoj bolesti s kasnim početkom klinički početak pojavljuje se nakon 65. godine života, sa sporom progresijom i oštećenim pamćenjem kao glavnom značajkom.
Vaskularne demencije razlikuju se od demencija u Alzheimerovoj bolesti po početku, kliničkim značajkama i daljnjem tijeku. Kod pacijenata s vaskularnom demencijom postoji podatak da su postojale tzv. tranzitorne ishemične atake, odnosno napadi s kratkotrajnim poremećajem svijesti, prolazne pareze (klijenuti) ili gubitak vida. Takva demencija javlja se i nakon niza akutnih cerebrovaskularnih udara, ili pak jednog velikog. Poremećaj mišljenja i pamćenja postaje zamjetan, početak je obično u kasnijoj životnoj dobi; demencija je posljedica moždanog infarkta uzrokovang vaskularnom bolešću uključujući cerebrovaskularnu bolest.
Postoje demencije koje su uzrokovane drugim bolestima, kao na primjer demencija u Pickovoj bolesti. Pickova bolest predstavlja bolest nakupljanja štetnih količina masti u tkivima organa poput slezene, jetre, pluća, koštane srži i mozga; drugim riječima, do bolesti dolazi uslijed nedostatka enzima sfingomijelinaze. Bolest je nasljedna i svrstavamo je u skupinu metaboličkih bolesti. Demencija u ovoj bolesti nastupa brzo, veća je zastupljenost obilježja frontalnog režnja, prisutna je euforija, ali i emocionalna tupost, neprimjereno socijalno ponašanje, dezinhibicija, apatija ili nemir uz oštećenje memorije koje nastupa kasnije.
Demencija u Creutzfeldt-Jacobovoj bolesti jest progresivna demencija s opsežnim neurološkim znakovima uzrokovanim specifičnim neuropatološkim promjenama za koju se vjeruje da je uzrokovana prenosivim uzročnikom – prionom. Početak bolesti je obično u srednjoj ili starijoj životnoj dobi, tijek je subakutan te vrlo brzo dolazi do smrtnog ishoda, već u razdoblju od jedne do dvije godine. Ovu demenciju karakterizira udruženost s neurološkim simptomima koji prethode pojavi dementnih simptoma. Dakle, može se javiti spastična paraliza ekstremiteta uz tremor, rigiditet i koreiformne pokrete. Uz te simptome moguća je pojava nestabilnosti u hodu (ataksija), slabovidnost i druge manifestacije motornih poremećaja.
Demencija u Huntingtonovoj bolesti je obilježena s vrlo karakterističnim pokretima tijela – to su tzv. koreiformnim pokreti, tj. nevoljni, nepravilni, nesvrsishodni pokreti tijela koji mogu biti prisutni u mirovanju ili kretanju, uz moguće pokrete mišića lica koji se reflektiraju kao grimase lica. Huntingtonova bolest vrlo je teška nasljedna bolest, javlja se između 30. i 50. godine života s postupnom progredirajućom hiperkinezijom uz psihičke smetnje (depresija, paranoidna stanja, halucinacije). Demencija se u ovoj bolesti pojavljuje se u sklopu velike degeneracije mozga.
Demencija u Parkinsonovoj bolesti razvija se tijekom već ranije dijagnosticirane Parkinsonove bolesti. Nema većih kliničkih značajki od demencije u Alzheimerovoj bolesti ili kod vaskularne demencije. Parkinsonova bolest je nasljedna neurološka bolest karakterizirana poremećajem pokreta u smislu pojave tremora, odnosno drhtanja koje se ne može kontrolirati, zatim ukočenosti mišića i sporih pokreta. Do bolesti dolazi zbog gubitka dopaminergičkih neurona u dijelu mozga kojim kontroliramo pokrete.
Kod infekcije humanim virusom imunodeficijencije (HIV-om) dolazi do demencije koja je karakterizirana tipično kognitivnim deficitom, usporenosti, uz oslabljelu koncentraciju, teškoće pri čitanju i rješavanju problema i zaboravnosti.
Postoje niz bolesti i stanja u kojima se pojavljuje demencija; primjeri koji se mogu navesti su demecije kod otrovanja ugljičnim monoksidom, epilepsije, progresivne paralize, Wilsonove bolesti, multiple skleroze, deficita niacina, sistemskom lupusu eritematodesu, deficitu vitamina B12, itd. Zaključno, demencija je vrlo širok pojam koji nije ograničen samo na jednu bolest već se radi o velikom javnozdravstvenom problemu s obzirom na populaciju oboljelih koja je vrlo ranjiva i kojoj je potrebna sva pomoć društva u cjelini.